DayLine.info

Najbolje stvari u životu, događaju se slučajno.
Tako sam ja prije dva dana sasvim slučajno sjedila na Prokurativama, kontemplirajući, kao i obično kad se nađem na Prokurativama, o ljepoti i savršenosti toga splitskog prostora.
Prokurative su gnijezdo, malo, toplo gnijezdo, sa svih strana okruženo..plavim. Plavo je nebo iznad njih, plavo je more na koje s s njih pruža pogled.

Ali, nebo iznad Prokurativa nije samo plavo. Ono je, na tom mjestu, i..zaustavljeno. To je taj fenomenalni osjećaj koji me obuzme kad, udobno smještena uz svoj popodnevni kapućino, dignem pogled sa kvadrature Prokurativa put neba.

Građevine Prokurativa svojom geometrijskom savršenošću stvaraju zamrznuti kadar neba, zaustavljen da bi trajao do u vječnost.

Vječno bi i ja tako ostala pogleda prikovanog u to nebo, da nisam već u onim godinama kad te kičma bolnim signalima upozori da, ako smjesta ne promijeniš pozu za kontemplaciju, postoji realna mogućnost produženog ostanka u toj istoj pozi. Pa se, već opasno bolnog vrata, odlučim prizemljiti i spustiti pogled na obične smrtnike oko mene.

To je bio trenutak kad sam, na dva metra od sebe, ugledala Zorana Predina.
Prosijede kose, u crnoj kožnoj jakni, i jeansu.
Stoji čovjek tako, nehajno čavrljajući sa prijateljima, kao da se rodio na Prokurativama. Potpuno nesvjestan činjenice da je on ipak jedna glazbena zvijezda, i da se glazbenim zvijezdama ne pristoji tako iznebuha pojavljivat u vidokrugu nepripremljenih obožavateljica.

Buljim ja zaprepašteno u njega, uživajući u neobičnosti situacije, i perverzno se naslađujući idejom o tome šta bi neke moje frendice dale da im se desi takva slučajnost, na takvom mjestu, sa takvim glazbenikom. Uz takav kapućino. Svim tim ženama koje bi Zoranu rado malko dihale za ovratnik mogu vadit mast najmanje sljedećih godinu dana.

Tek sam tad, rastresena kakva već jesam, uočila da nasred Prokurativa stoji postavljena bina, pa, mudro zbrojivši dva i dva, zaključim da Zoran Predin očito baš taj dan, baš na Prokurativama, održava koncert. Naknadno sam saznala da je njegov koncert bio uvod u Dane Slovenskog turizma u Splitu. Ne znam za Slovenski turizam, ali recimo, Slovenski jezik mi postane neobično lijep slušajući Zorana kako pjeva...  Baš zgodno, pomislih, ne moram se čak ni premještati...

Predin nije od onih koji te dižu na noge i tjeraju na ples i skakanje. On je tako jedan..mirni, uglađeni glazbenik, njega možeš onako, s guštom, poslušati sjedeći uz svoj kapućino...
Ali..ipak sam se premjestila, o da, itekako, i ne samo premjestila, nego i plesala, i cupkala, i pjevala i pjevušila...Zoranov glas, i njegov band, digli su moje lijeno dupe sa stolice i natjerali me na bezuvjetnu predaju.

Publike je bilo ni previše, ni premalo, taman koliko treba za provesti jednu divnu, divnu glazbenu večer....Publika je bila sastavljena od ljudi zaljubljenih u Zoranovu muziku, njegov glas, i ritam, i bilo je očito da nitko od njih nije tu bio slučajno, osim mene...a ja sam ionako, nakon prvih taktova, djelovala kao da već mjesecima unaprijed znam za taj koncert i da sam došla odmah ujutro zorom ranom uhvatiti mjesto tik uz binu, samo da bi se napila magičnog zvuka...
Zaista, Zoran nije galamdžija. On dođe, pristojno pozdravi, i lagano, sve ko' da neće, baci te u trans....kad su krenuli prvi zvuci „Za šaku ljubavi“, mi smo se svi zalelujali kao morske travke, pjevušili prateći pokrete njegove ruke, zaneseni i hipnotizirani kao članovi neke mistične sekte...slijedili su „La vie en rose“, „Čakaj me“...

Onda je koncert završio, tojest tako je Zoran mislio, ali mi smo htjeli još, i još...naravno da se vratio, on i njegov samozatajni band, i naravno da smo, svi zajedno, euforično odradili taj Bis pjevajući i uz ovacije

Prije odlaska, Zoran nam se zahvalio, i rekao :
„Dragi moji splićani, želim biti prvi koji će vam poželjeti sretnu i uspješnu 2009-u godinu...!“
Pozdravili smo ga razdraganim smijehom, kako se pozdravlja dragog prijatelja.....

Prokurative su se pomalo ispraznile, ja sam se opet smjestila za svoj omiljeni stol, kapućino zamijenila jednom rokerskom pivicom, i pogledala u sada, noćno nebo iznad Prokurativa. Oko duše mi je bilo toplo, bila sam...zadovoljna. I svjesna jedne neumitne činjenice.
Splitskom festivalu, onakvom kakav jest zadnjih godina, već odavno nije mjesto u ovom profinjenom gnijezdu. Trebalo bi ga premjestit..na Žnjan, da, tamo mu je mjesto. Komercijalan, i kičast, savršeno bi se uklopio u betonske okvire Žnjanskih bespuća.

Prokurative zaslužuju iskreni, čišći, božanskiji zvuk...
Prokurative zaslužuju Zorana Predina, a bogme i on njih...

( Fotografije sa koncerta: Nela Jakić )

Prosječna ocjena korisnika

   (0 Glas(ova))

Prikaz 1 od 1 komentara