| Autor: Dianna Divernoe,
Objavljeno: 01-01-2009 10:39
|
Pregledano : 1405  |
Favoriti : 30 |
 Japanska prostitucija postojala je stoljećima i mijenjala je svoje oblike. Najraniji izvještaji o japanskoj prostituciji potiču još iz sedamnaestog stoljeća. Jednako kao i u Europskim državama tako je i u Japanu brak postojao zbog vanjskog dojma, a ljubav je nerijetko bila isključena i nebitna stvar braka i nije bila sastavni dio bračnog ugovora. Brakove samog plemstva je ugovarao osobno – car i brak je bio sveden na brigu o ženi i obitelji dok su za užitak postojala druga mjesta i vidovi zabave.
Konkubina je česta pojava u Japanu i plemići su imali onoliko konkubina koliko su željeli i koliko su mogli izdržavati. Odaje tih žena su bile strogo čuvane, a njihova veza s muškarcima svedena je na minimum ili uopće nije ni postojala. Mogle su komunicirati samo s rodbinom i to samo ako su htjele. Njihova sudbina bila je jasno određena i one su se morale strogo podvrgavati pravilima takvog života. To su bile žene koje su veći dio dana provodile u miru, učenju, svirale su razne glazbene instrumente, imale su svoje ljubimce: ukrasne ptice u kavezima i vodile su računa o svom izgledu i ljepoti. Najčešće su bile vrlo lijepe, skladno oblikovanog, njegovanog tijela. Ukoliko se njihov gospodar (bilo kralj, ili neki od plemića) nalazi u njihovoj blizini ili u kući one su mu morale služiti na način kako se od njih to očekivalo i zahtjevalo. Svoje trenutno raspoloženje su morale korigirati na osnovu trenutnog raspoloženja gospodara. Na primjer: ukoliko je njihov gospodar veseo i one su trebale biti jednako vesele, ukoliko je bio ljut ili neraspoložen poželjno je bilo da šute.... Konkubine su zapravo trebale disati u taktu u kojem je disao i njihov gospodar i na svaku njegovu zapovijed skakale su kao opečene.
Plemići su u to vrijeme njegovali zanimljivu tradiciju: ukoliko bi ulazili u stanove i prostorije svojih dragih žena i  senzualnih konkubina sve brige oko poslova ostajale su iza njih i tih briga i poslova opet su se hvatali tek kada bi izašli iz ženskih odaja u kojima su se posvetili putenim užicima.. Japanski muškarac imao je potpuno pravo odlučivati o sudbini svojih žena. Ukoliko bi se dogodilo da neka od njegovih konkubina stupi u intiman odnos s nekim drugim muškarcem – tada nije bilo nikakvih sumnji da će uslijediti kazna. Ponekad je kazna za ovakav čin preljube bila izrazito oštra. U jednom spisu je pronađen zanimljiv podatak kako je jedan plemić zatvorio svoju konkubinu u škrinju sa čavlima i držao je tamo sve dok nije umrla. Iako je ovakav čin zapravo bila osveta iz strasti, bilo je jasno da se po pitanju odluka samog plemića nitko osim njega nije morao pitati.
Vlast koju je muškarac imao nad svojom konkubinom mogla se prenijeti i na druge muške članove obitelji. Ukoliko se dogodi da muškarac, u ovom primjeru plemić ode na put, tada je rođak, otac ili brat preuzimao njegovu ulogu supruga. I dok su se konkubine nalazile pod strogim nadzorom, plemić je na svom putu na koji bi odlazio itekako mogao na razne načine utoliti svoj seksualni apetit.
U to vrijeme japanske javne kuće bilo su nešto na što se ipak gledalo poprilično blagonakolno. Bile su dozvoljene uz nekakvo objašnjenje kako je normalno utoliti negdje svoje tjelesne strasti.
U sedamnaestom stoljeću za Japan se može reći da je odraz muških seksualnih hirova. Ali jedna jasna stvar je uvijek bila na čelu iznad svega: ukoliko bi se nevjerna žena ili konkubina uhvatila u preljubi bila bi ubijana bez samilosti. Mučitelji su ipak s vremena na vrijeme osmišljavali nove i zabavnije vidove kažnjavanja, a u jednom dokumentu pronalazimo slijedeće:"Žene ili djevojke bile bi svučene do gola i primorane da na sve četiri hodaju ulicama; nakon toga bi ih javno silovali lupeži. Naposljetku bile bi bačene u jamu punu zmija koje su bile dresirane da se uvuku u njihova tijela".
Koliko ovo sadistički zvuči teško je i opisati, međutim mjere kažnjavanja nevjernih žena često su bile i još gore, međutim o tome postoje samo aluzije iako nigdje nema nikakvih podataka o drastičnijim vidovima mučenja.
 Za japansku djevojku koja bi željela biti bludnica najprije je morala proći kroz školu. Služba djevojaka u prostituciji bila je vremenski ograničena. Nakon odsluženja roka kao prostituke japanske djevojke su se udavale i na taj način bi prolazile kao pošteni članovi društva. Društvo ih nije gledalo ružno u tom slučaju već kao osobe koju su u djetinjstvu mukama prostitucije podvrgli njihovi roditelji i na taj način ih beščasno iskoristili. Pojava da roditelji inzistiraju da im se kći bavi prostitucijom nije bila rijedak slučaj u Japanu.
Česta je bila i pojava da su roditelji, posebno oni iz siromašnijih krajeva, prodavali svoju žensku djecu i na taj način se materijalno situirali na određeno vrijeme. Doba u kojem su djevojčice bile prodavane je oko sedam ili osam godina. Djevojčice se tada često drže u osami kako bi se kasnije bavile bludnjičenjem. Tokom razdoblja osame i odvojenosti od društva prolazile su kroz obuku koja im je koristila u njihovom kasnijem zvanju.
U slučaju da se roditelji djevojke nalaze u lošem materijalnom stanju tada se ona uz njihov obavezni pristanak povlači u bordel, mijenja svoje ime i bavi se prostituiranjem. Dio zarade odlazi i u ruke njenim roditeljima. Nakon određenog razdoblja nakon odsluženja roka, ona izlazi iz bordela, uzima svoje staro ime nazad i ne smatra se ni malo obeščašćenom ni u kojem pogledu. Negdje se nalaze i podaci kako je djevojka ovakim humanim postupkom zasluživala i poštovanje ljudi oko sebe.
|
|
|
| Komentari korisnika |
|
Prosječna ocjena korisnika
 (0 Glas(ova))
|
|
Dodajte Vaš komentar
|
HRK
7.2447
USD
1.3069
GBP
0.8367
CHF
1.3660
JPY
113.6400
HUF
283.8100
PLN
4.0040
CZK
24.7630
19°C 
25°C 
20°C 
18°C