Živimo u vremenu mitova koji se izmjenjuju kao na tvorničkoj traci, jer se i uspostavljaju hiperbrzim medijskim djelovanjem. U neku ruku, svjedoci smo remitologizacije društva. Nekadašnji mitovi bili su heroji stvoreni kao polubogovi, danas su to obični ljudi koji su direktan produkt financijskog rezona mass kulture. Prije svega, odredimo samu definiciju mita. Ima ih mnogo, ali je najelegantnija ona koja kaže da je mit pojava koja se nikad nije dogodila, a uvijek se zbiva. Danas stoga i imamo mit o demokratizaciji hrvatskog društva, upravo zato jer se to nije dogodilo. Društvo je promijenilo ornamentiku i kolorit, vokabular je drugi, okolnosti nove, ali je matrica ista, kao i ljudi iz državnog aparata. Naši mitovi, oni domaći ne kradu vatru bogovima kao Prometej, oni nisu natprirodni junaci čije etičke vrline bivaju vodilje cijeloj društvenoj zajednici. Figurativno kazano, junaci naše ulice danas imaju ulogu da da nas prenesu reklamne poruke velikih holdinga i korporacija, a nešto rjeđe i centara političke moći. Sjećam se, u vrijeme raspada SFRJ, Tuđman je mislio da će teško homogenizirati hrvatsku naciju ako efikasno ne odgovori na srpske mitove o Kosovu, caru Dušanu, Svetom Savi, Kraljević Marku i sl. Tako je mašinerija HDZ-a brže-bolje oformila i-li reanimirala mitove o banu Jelačiću i kardinalu Stepincu, ubacili su tu mitove o kralju Tomislavu, hrvatskom Zemunu i knezu Branimiru, potom je uslijedio mitski Vukovar, mitka Oluja i Bljesak, a nadasve mitski Franjo Tuđman. Međutim, ako mit shvatimo kao priču o bogovima, junacima i slavnim precima koji su činili nešto nadljudsko, a što je drugim ljudima uzor, slijedi pitanje : A koje su to uzori modernih mitova ? U knjizi Duhovi vremena iz 1994.godine Rade Grujić analizira životne priče Elvis Presleya, Jim Morrisona, John Kennedya, Merlin Monroe, Madonne i James Deana. Grujić nakon te analize poentira i kaže da mit može postati bilo što. Današnji mit je, piše Grujić, uvijek tu, nadohvat svojih obožavatelja, u vidnom polju postojeće i virtuelne svakodnevnice. O njegovoj nedodirljivosti vodi se računa samo onoliko koliko je nužno da bi se isti mit održao kao izvor prihoda show businessa i lake industrije. Čini se glupim i nepotrebnim kazati da je jedan James Dean glumački bizaran i irelevantan u odnosu na našeg Peru Krvgića, no Krvgić nije poginuo kao mladi ljepotan u sudaru i za njega se nije otimala industrija masovne potrošnje. Posljedica toga jeste da je Kvrgić veliki glumac, ali nema mitske karakteristike. Hrvatska je zemlja mitova, brzopoteznih i lakojestivih. Za pet dana neće se ništa više pročitati o Ivanu Baliću, jer više on nije IN, uslijedit će mit o Simoni Gotovac i Andriji Hebrangu. Mitovi masovne kulture pozivaju nas da uradimo, u ovozemaljskom životu, ono što su i oni koji su uspješni, jer da nisu – ne bi bili ni mitovi današnjice...
Živimo u vremenu mitova koji se izmjenjuju kao na tvorničkoj traci, jer se i uspostavljaju hiperbrzim medijskim djelovanjem. U neku ruku, svjedoci smo remitologizacije društva.
(0 Glas(ova))
HRK
7.2825
USD
1.2697
GBP
0.8221
CHF
1.2837
JPY
106.4100
HUF
288.9500
PLN
3.9518
CZK
24.7180
18°C 
25°C 
25°C