| Autor: Dianna Divernoe,
Objavljeno: 19-03-2009 14:47
|
Pregledano : 441  |
Favoriti : 17 |
Napraviti profil ženskog Kazanove bilo je za Nicolasa ipak poprilično mučno jer je to bilo u tesnoj vezi s prošlosti. Nakon raskida sa njegovom voljenom Etell, Nicolas je određeno vreme bio ubeđen kako su mnoge žene naokolo njega zapravo udarene sindromom Kazanove. Pitanje koje se prolamalo kroz njihov život kao jedno od najbitnijih stvari u životu jeste kako i na koji način promeniti što više posteljina, a određene od njih su uvek prevashodno smatrale normalnom pojavom društva korišćenje službenog položaja? Da li je najvažnije bilo valjanje po muškim krevetima ili stavljanje novih crvenih reckica na spisak ljubavnika za jednu noć, opet je bilo od pitanja koje prevashodno datira ženski ukus. Svejedno poruka ženskih Kazanova bila je očita – sve se svodilo na kratkotrajno uživanje.
Profil madam Blaisy ukazivao je upravo na činjenicu kako je ona od onih vrsta ženskih Kazanova koje su prerasle nivo ispisivanja reckica jedne noći i prešla je na drugi stadijum koji se svodi na to da pored svog umilnog i dragog bogatog supruga kom nabija rogove po nekoliko puta nedeljno, svakako ima barem trojicu stalnih ljubavnika sa kojima se vidja po smeni i želji.
Nicolasu nije trebalo mnogo da uvidi kako je svo ono jurcanje madam Blaisy po najvećoj saobraćnoj gužvi Pariza zapravo usmereno na to da se ona svakako vidi sa određenim muškarcem na nekom tihom, zabitom mestu u gradu na koje je jurila kao pomahnitala i jednako tako pomahitala je jurila na drugi kraj grada da se sretne sa drugim muškarcem.
Cilj susreta bio je jednak – udovoljiti svojim težnjama u sopstvenim gaćama.
Bilo ih je trojica. Svi su bili stalni ljubavnici, muškarci koji su čvrsto stajali na svojim nogama, svaki je imao svoju životnu priču i nisu se međusobno poznavali.
Prvi od njih bio je Ukrajinac, Marko Voronjin.
Marko Voronjin je stanovao u Yvelinesu, na četvrtom spratu osmospratnice u jednom dvoiposobnom stanu.
Bio je to visok, razvijen, muškarac sa dužom svetlo plavom kosom i prodornim plavim očima. Završio je likovnu akademiju iako se nije bavio slikarstvom. Radio je u jednom preduzeću kao dizajner, pored veze sa madam Blaisy održavao je još jednu vezu sa nekom mladom studentkinjom medicine.
Marko Voronjin je inače poticao iz Rogozne iz Kieva, iz petočlane porodice. Roditelji su mu se razveli i majka je sa svojim novim suprugom došla da živi u Pariz, još kada je Marku bilo jedanaest godina. Bio je problematičan dečak, dva puta je bio u pritvoru i pretio mu je dom za maloletnike.
Vremenom se popravio, diplomirao i zaposlio se kao dizajner.
Stan u kom je trenutno stanovao bio je iznajmljen, čak ni nameštaj u tom stanu nije bio njegov. Oblačio se klasično, mada pretežno crninu: farmerice, crna kožna jakna i majica i ostavljao je utisak muškarca koji je uvek i večito u pokretu. Nicolasova majka je imala karaterističan naziv za takve tipove – rodeo-man.
Nicolas najpre nije mogao shvatiti šta je to što postoji u jednoj takvoj klasičnoj muškoj sirovini što je privuklo jednu madam Blaisy? Na kraju je shvatio kako je glavan motiv tog privlačenja upravo ta sirovost.
U liku gospodina Blaisyja nije bilo ni najmanje sirovosti.
Mnoge osobe u svom braku traže ispunjenje sa strane.. Posebno ukoliko se ne osećaju dovoljno ispunjeno.
Madam Blaisy se sa Markom viđala otprilike jednom nedeljno, uglavnom početkom nedelje u ranim jutarnjim časovima. Koliko je seks interesanatan u vreme doručka, za vreme posluženja prženih jaja, kobasice i toplog hleba iz pekare sa ugla, opet je bilo stvar koju je diktirao ukus.
Ulazila je naglo, jednako kako je i kočila ispred zgrade sa tragom guma od po nekoliko desetina metara. Potom bi liftom jurišala na peti sprat. Zadržavala se oko tri sata.
Nije bila previše obazriva, svaki put je do samih vrata Marko ispratio držeći je oko sturka, i štipajući je i drpajući. Nicolas je sve to snimio, iako snimak nije bio najbolji, ali opet to je bilo dovoljno da gospodin Blaisy uvidi kako je sasvim u pravu što se tiče tragova kokaina na ogledalcetu – upućivali su na prevaru.
Drugi čovek sa kojim se madam Blaisy viđala bio je jedan stariji, pedesetogodišnji japanac Seng Yamamura, bogati biznismen koji je posedovao preduzeće u Picardieu u Ponpointu, gde bi madam Blaisy par puta mesečno uvek uredno jurila putem E15..
Na sastanak sa japancem je išla sređenija, urednija, u kostimima i sa pokupljenom kosom. Kostimi su pretežno bili svetlih i nežnijih tonova.
Koliko je Nicolas uspeo da sazna Sengu Yamamura, tokom tih mesec dana jeste da je to čovek koji u Parizu boravi povremeno, ali svaki put se neizostavno viđao sa madam Blaisy.

Seng Yamamura je bio dete iz mnogočlane porodice koji se trudom i radom u školi u Tokiyju svakako zalagao za što veći, bolji i brži napredak. Dogurao je do toga da sredinom sedamdesetih dobije stipendiju za daljnje školovanje u Kaliforniji. Diplomirao je krajem sedamdestih godina. Magistrirao je sredinom osamdesetih godina, a tada je krenuo u osvajanje sveta svojim poslom u trgovinskim transakcijama Kalifornija-Tokyo-Pariz. Imao je mnogo uspeha u svemu tome. Oženio se sredinom osmadestih godina i bio je otac četvoro dece, od koji je najstarije bilo na studijama u Kalifoniji u San Diegu.
Jednako kako se u Parizu viđao sa madam Blaisy, tako je Nicolas bio ubeđen da gospodin Yamamura svakako i u Japanu i u Kalifoniji ima po najmanje jednu ljubavnicu.
Imao je i njegovu sliku nalepljenu na zidu kraj slike madam Blaisy. Bio je to čovek uvek suncem opaljenog lica, kao da konstano visi na nekoj od plaža u Acapulcu, a ne u kancelarijama i poslovim sastancima. Nosio je strogo krojena odela, imao je manji stomačić i uporedno s godinama vrlo dobro je održavao svoje zdravlje. Bio je posvećen svom poslu i tokom jednog meseca je oko stotinu i sedmadeset sati provodio u avionu gde bi sedeo u prvoj klasi, kuckao na lap-topu i ugovarao sastanke telefonom iznad Atlantika ili Tihog okeana.
Retko je bio kući. Voleo je da igra golf.
Nije bilo ničeg toliko ekstravangantnog, seksepilnog i sirovog u njemu, što je Nicolasa dovodilo u nedoumicu – ukoliko madam Blaisy pati za nekim nedostatkom kog nema u braku, iz kog razloga kao ljubavnika traži čoveka koji je sasvim nalik njenom mužu. Pitanje bez odgovora.
Pitanje na koje je – Nicolas bio ubeđen kako će naći odgvoor.
Gospodina Yamamuru i madam Blaisy je slikao nekoliko puta u pozama koje nisu upućivale ni na šta određeno. Za razliku od ukrajinca, Marka Voronjina koji je drapao prilikom odlaska, gospodin Yamamura se držao vrlo uglađeno i fino prema njoj. Držao bi je za ruku i poljubio u obraz. Uvek bi je pratio do njenog crnog landrovera i onda bi se Nicolas opet morao upustiti u reli vožnju putem E15, pitajući se ima li smisla da traži povišicu pošto svaki put kada madam sedne u ta kola i on stavlja glavu torbu zbog prebrze vožnje.
I sem jasnih pretpostavki kako je Yamamura ljubavnik madam Blaisy, Nicolas je osećao ljutnju zato što gospodinu Blaisyju neće moći doći sa jasnim dokazima.
Svako veče je sedeo pred slikama koje su bile na zidu, pušio je svoju cigaretu i zurio je u njene usne. Ritual posmatranja tradicionalno je obavljao svaku večer, svestan kako još uvek ne vidi jasnu bit stvari.
Znao je da je ima u šaci. Prišao je lap topu i zagledao se u fotografije sa snimka, gde je Marko držao ruku na zadnjici madam Blaisy i sočno su se ljubili. Slika koja je prikazivala madam Blaisy u vrlo sramotnom položaju i koju će s zadovoljstvom pokazati gospodinu Blaisyju.. Slika koju je često gledao ispunjen nekim neobičnim osećajem istančane posesivnosti – imao je u svojoj šaci za sva vremena.
Treba li mu više?
Treći muškarac sa kojim se madam Blaisy viđala bio je muškarac koji je stanovao u Bulevaru de Montparness u zgradi sa brojem 75-a.
Nicolas nije saznao kako se muškarac zove. Video ih je dvogledom kroz prozor. Bilo je reč o lepom mladom muškarcu crne kose, koji je uvek nosio običnu majicu i farmerice na sebi. Ma koliko se trudio Nicolas iz tog ugla nije mogao na najbolji mogući način videti sva dešavanja u stanu na četvrom spratu.
Svejedno, video je kako madam Blasiy prilikom dolaska u taj stan na sebi, sem tog sivog kaputa, nema više ništa. Kako bi koraknula u taj stan njen sivi kaput je padao na pod i ona bi bila gola golcata. To ipak nije pod striktno značilo kako će i taj muškarac skinuti svoje famerice i majicu. Uglavnom je dosta vremena provodio za računarom, tako da je ona bila ta koja je odlazila u susednu prostoriju, tj u kuhinju sa ciljem da sebi pristavi jelo na šporet ili izvadi nešto iz frižidera.
Nicolas ju je snimio tako golu, kako se šeta iz kuhinje sa pladnjem, te kako prilazi muškarcu za računarom i masira ga po ramenima i leđima. Kada bi već došli do toga da je on zagrli i eventulano se svuče, svetlo u sobi se uvek gasilo.
Šteta, mislio je Nicolas zlobno, to bi bez sumnje bio najbolji deo seksualnog bitisanja madam Blaisy.
Nakon njene druge posete tom stanu u Bulevaru de Montparness, svakako je već naredni dan otišao u zgradu sa jednim jedinstvenim ciljem – postaviti kameru i prislušni uređaj. U tome je bio ekspert.
Preobukao se u majstora i sa koferom gde se nalazila kamera je krenuo na taj sprat. Prethodno je dobro proučio tačan položaj tog stana, nije želeo da promaši stan.
Stan je pripadao gospodinu Thomasu Scmithu, čoveku koji je posedovao farmu konja u Nemačkoj i vinariju u Bavariji. Kada je Nicolas uneo podatke o Thomasu, uvideo je kako je reč o čoveku preko devesetih godina. Očito je neki od njegoih naslednika ili unuka taj što sedi za računarom. Zanimljivo, mislio je Nicolas gorljivo, madam Blaisy je pre bila stjuardesa... Očito da su čak i njene veze koje je sejala naokolo morale da budu veze sa muškarcima koji potiču sa različitih geografskih područja.
Posmatrajući tri muškarca koja su bila u vezi sa madam Blaisy, Nicolas nije video nikakvu značajniju svezu, bili su različiti, svaki je bio priča za sebe, iz različitog dela sveta.
Šta je madam Blaisy gonilo na takave korake?
Kako je sve više upoznavao, mislio je dok je jedne večeri sedeo pred ekranom i osluškivao uzbudljiva dešavanja u onom stanu gde je postavio prislušni uređaj, ustanovio je kako ga madam Blaisy sve više uzbuđuje kao žena i kao osoba. Želeo je da zna njene lične tajne stvari. Budio se sa razmišljanjem o tome da svakako sazna sve njene pojedinosti, sve o njenom detinjstvu, odrastanju, tinejdžerskom periodu, s kime se družila, kakav je bila đak, kada je dobila prvu menstruaciju... Neobično kada neki muškarac o nekoj ženi počne razmišljati na takav način, jasno je kako postaje poput životnog režisera – i Nicolas je bio ubeđen kako bi bio od prvih pristalica koji bi snimili dokumentarni film pod nazivom ''Seksualni život madam Blaisy'' sa likom madam u glavnoj ženskoj roli.
Svejedno, to su bile maštarije, ali dok bi sedeo u tom stanu i osluškivao njihove uzdahe, njen jecaj, zapovedi, nije mogao da dozvoli sebi dovoljno oduška da je zamišlja kako je jednako tako predana i sa njim..
U tom stanu?
Ne, bolje neko drugo lepše mesto, tajnovito ili još rizičnije – u samoj kancelariji gospodina Blaisyja kad je ovaj na nekom od onih trivijalnih poslovnih ručkova u nekom luskuznom restoranu. Jasno, gospodin Blaisy je poslovan čovek i sigurno da poštuje onu kako se mnogi poslovni dogovori steknu upravo uz supu sa gljivama, rakove i voćnu salatu, tako da bi on i madam Blaisy imali dovoljno vremena za vatreni, rizični seksualni užitak.
To su bile maštarije svojstvene većini muškaraca koji su zaljubljeni u ženu koja je udata – dovesti tu ženu do one tačke kada sam užitak ide uz maksimalan rizik.
Sada su mu preostale neke obične stvari koje je, bio je ubeđen, lako razotkriti – njeno detinjstvo, imena njenih roditelja, prijatelja, kada je dobila prvu jedinicu, da li je volela čas muzičkog vaspitanja..
Zid njegove sobe bio je izlepljen sa njenim fotografijama i on je sve više zurio u njene usne i na mladež na njenoj bradi, pitajući se šta je to u tom ženskom Kazanovi što ga toliko privlači.
Nikad mu se to nije dogodilo, da zbog osobe koju prati oseti kako se nalazi u glinenom loncu i da se peče poput goluba. Ali osećao se prokleto, odvratno pečeno, čak štoviše i poprilično zagorelo dok bi jurio za njom putem E15 da je prati kada bi išla na sastanak sa onim odvratnim Japancem, ili kad bi se zaustavljala u Yvelinesu ispred one osmospratnice da padne u ruke onoj plavokosoj češkoj sirovini.
Naprosto je njenim slobodnim izborom ljubavnika bio i više nego zrganut, svestan kako je ima u šaci, kako će je kad tad zgnječiti s tim snimkama, kao poslednji opušak jeftine cigarete i kako će morati malo da se poigra sa tim ženskim Kazanovom, na jednak način na koji se ona igrala sa muškarcima oko sebe.
Ma koliko to bilo rizično...
Ma koliko to bilo i opasno...
Uskoro...
|
|
|