Balkon u potkrovlju. Uzak. Jedva mali stolić i tri zgužvane stolice. Plastične iz Getroa. Trideset kuna komad. Na svakoj šareni jastuk za sjedenje. Pepeljara sa dva zgnječena opuška. Sunce se uguralo između dva brijega negdje prema Samoboru. Zaglavljeno još bode u oko.
Duž uske ulice upaljen drvored uličnih lampi. Onih što izgledaju kao visoki drveni štap sa izokrenutim metalnim tanjurom na pri vrhu. Kakve je moja baka imala ko podmetač za teglu sa olianderom kraj verande. Mama je donijela oliandar iz Crikvenice. Donijele smo mi hrpu tog nekog cvijeća. I neke mirisne zelenjave. Ružmarin. Timjan. Origano. Nije se uspio održat na Ogulinskoj zimi. Il sam ja to previše navodnjavala.
Na ovoj balkonskoj ogradi kukama zakvačene dvije dugačke posude. Kad su tegle prestale biti tegle i postale posude? Zašto svaka kuća koja drži do sebe objesi sa balkona i prozora manje ili više uspješne tepihe od tih istih cvjetnih uzoraka? Možda postoji nagrada za to.
Domaćice, radne žene i živahne bake oblijevaju te biljke, nataču posude nekim umjetnim gnojivima. I biljke postaju umjetničko djelo. Trebala bi postojati nagrada za to. Per aspera ad astra. Od umjetnog do umjetničkog. Preko umjetnog gnojiva.
Industrijsko cvijeće, crveno i roza. Obavezno se u smjelim dvobojnim kombinacijama u grozdovima razbacuju niz drvene letvice. Nit mirisa, nit okusa. Samo boja. A treba pažnju ko pravo. I vodu. I nagradu za upornost i uniformiranost.
Nije to ko moja daleka roza ruža. Grm visok skoro četri metra. Ruža stablo. Divljakuša što prkosi plitkoj zemlji uza zid i rastvara pupoljke ko šake. Cijelu godinu. S njom sam vodila neke od naj smislenijih razgovora. Dala mi je puno dobrih i pametnih odgovora. I postavila hrpu teških pitanja pitanja. Još uvijek tražim odgovor na njih. Ako ih ikada nađem svratit ću do ruže. Stat na verandu uz njen vršak i sve joj lijepo reći. I crno i bijelo. I sve sivilo koje se uspije izreći.
Već dugo nisam imala takav razgovor. Čisto ljudski. Onako. Ljudski. Nisam već dugo. Ni vremenski i ni prostorno.
Moj monolog je rijetko smislen. On je samosmislen. Okrenut sebi protiv sebe. Pun razumnog neruzumijevanja nepostojećeg sugovornika. I ponekad, pun nerazumnog razumjevanja. Ne znam šta mi bolje ide. Da nemam pojma o čemu si pričam ili da znam sve pa si i ne pričam. Trčanje psa za vlestitim repom. Nekome smiješno. Nekome tragično. I nije bolno dok ne uspiješ. Zagristi vlastiti rep. Jeben je taj punto di vista. Točka gledišta. Vista di punto je komotnija. Jednostavnija. Vidiš samo točku. Punto. I točka.
Sjedim, kupam se u večernjem stidljivom povjetarcu. Kao, tražim smisao. Kao, bilo bi bolje da negdje ipak ima smisla. Ili bar smislenosti.
Kao tanjur za svjetlo. Oplastičeno umjetničko cvijeće. Brijeg za brijegom za brijegom. Bijeg za bijegom za bijegom. Rojevi šumskih močvarnih komaraca. Leptiri što su mi se danas zaustavljali na durbinu i gledali me. Drača prepletena između stabala. Nanine izgubljene stope. Damirova dvokatna usamljenost. Baltazarova potreba za potrebom. Tejev smijeh. Dortin razbijeni anđeo. Štefova mudra ludost. Totina toplina. Riječi što mame prazninom. Vode preko vode. A slobode nigdje. A i sloboda polako prelazi u precijenjene riječi. Izgleda da što više rabimo riječi to ih manje shvaćamo.
U svojoj slobodi prisilno shvaćam koliko malo stvari i kako malo ljudi su stvarno potebni za život. Toliko sam slobodna da nisam sigurna da je to život. Oslobođena. Oko mene ništa. A ipak, oko mene sve zuji. Bruji. Titraju svjetla. Sunce je oslobodilo mrak. Mjesec se nakosio i nije ga briga za ništa.
Opet me pronašla ona uporna zvijezda što se pojavi na zapadu dok je nebo tek lagano ljubičasto i nešto mi trepće. Gnječim treći opušak. Plastična stolica škrguće nogama. Zvijezdo, odo ja.